Sa dolaskom proljeća, u bijeljinskom gradskom parku vri kao u košnici. Ekipa narodnog magazina Istina iskoristila je lijepo vrijeme ovih dana i pridružila se bijeljinskim trkačima na jednom od treninga. Uživali smo u društvu ljudi koji su na ovaj način spojili lijepo i korisno – sa svakim novim kilometrom sve su zdraviji i ludo se zabavaljaju, i pozivaju sve Bijeljince – Ajmo, svi na trčanje!

U gradu u kome je nezaposlenost najveći problem među mladima, čiji roditelji grcaju u kreditima, rijetki su oni koji misle na rekreaciju. U mnogobrojnim bijeljinskim fitnes centrima čije se usluge za naše uslove „debelo“ plaćaju uglavnom se mogu vidjeti samo profesionalni sportisti, i u daleko većem broju „tatini sinovi i kćeri“ kojima su pored kafana ova mjesta najpoželjnija za pokazivanje najnovijih modela patika i trenerki. Svjestan lošeg životnog standarda svojih sugrađana jedan zaljubljenik u trčanje uhvatio se u koštac sa ovim problemom, i napravio čudo. Ostatak priče već je urbana legenda.

Do punoljetstva Bojanu Jovičeviću fudbal je bio smisao života. Prošao je omladinsku školu fudbala u bijeljinskom „Radniku“, igrao za ovaj klub, istovremeno ne propuštajući nijednu utakmicu „Partizana“. Upisom na fakultet, a kasnije i poslovnim obavezama,  za njega najvažnija sporedna stvar na svijetu postajala je sve manje važna. Kroz nekoliko godina shvatio je da je njegov nekada sportski duh zaposjeo stokilaš sa povišenim krvnim pritiskom koji ne prepješači ni dvjesto metara. Bio je to alarm koji ga je „natjerao“ na rekreaciju. Nije punio džepove vlasnicima fitnes centara i ličnim trenerima, nego se podvrgao samostalnim treninzima na stadionu kluba u kojem je nekad trenirao fudbal. Krug po krug, uz puno prolivenog znoja i redukovanu ishranu za manje od godinu dana istrčao je svoju prvu, nezvaničnu polumaratonsku trku. Iste godine uslijedila je i prva zvanična trka na Paliću, da bi tokom 2014. istrčao čak jedanaest polumaratonskih maršuta u zemlji i regionu.

Svjestan činjenice da većina njegovih prijatelja i sugrađana boluje od „problema svakodnevnice“, zanemarujući zdravlje i rekreaciju Jovičević je početkom godine okupio tim od osam ljudi sličnih interesovanja u neformalno, neprofitabilno udruženje simboličnog naziva „Bijeljina trči rekreativno“, sa ciljem da animiraju što veći broj Bijeljinaca da potrče u manje stresan i zdraviji život.

„Besplatno“ najbolja motivacija

Zahvaljujući društvenim mrežama i lokalnim medijima ideja je nakon samo dva mjeseca zaživjela i danas, se u gradskom parku na rekreativnim treninzima koji vode Bojan i njegov tim okuplja četiri puta sedmično oko pedeset rekreativaca. Mahom su to žene, jer je poziv na besplatne treninge u grupi bio upućen prvenstveno njima kao originalan poklon za Osmi mart.

-Naš trkački pokret iz dana u dan raste, ljudi se interesuju jer je ovo prva ozbiljna rekreativna trkačka priča u našem gradu. Prvenstveni cilj nam je bio da naše sugrađanke pripremimo za nesmetano trčanje laganim ritmom u kontinuitetu oko pet kilometara, za sta nam je dovoljno dva i po mjeseca. Međutim, kako smo naglo probudili uspavani sportski duh kod naših sugrađana, ne vjerujem da ćemo na tome stati, kaže Bojan, dodajući da su svi dobrodošli na treninge prilagođene fizičkoj spremi.

Timu „Bijeljina trči rekreativno“ kao prva žena, pridružila se doktor porodične medicine Jelena Simić, koja je na ovaj vid rekreacije „navučena“ petnaestak godina. Želja joj je oduvijek bila da istrči polumaraton, što je zahvaljujući treninzima sa ovom ekipom uspjela za kratko vrijeme.

– Dugo vremena trčim, ali svoj prvi maraton u Osijeku ne bih istrčala da nije bilo podrške ljudi iz tima. Na dva kilometra od cilja ponestalo mi je snage, ali sam se sjetila ove ekipe  i žena koje treniram, nisam željela da ih razočaram. Osjećaj je na kraju bio fantastičan, prisjeća se Jelena svog prvog polumaratona.

Jelenino prisustvo u timu podstaklo je mnoge djevojke na trčanje. Jedna od najmlađih polaznica treninga, devetnaestogodišnja Ilijana Palija, kaže da joj dodatnu sigurnost ulijevaupravo to što može na licu mjesta dobiti savjet i odgovor ljekara ukoliko osjeti bilo kakvu tjeskobu dok trči, obzirom da se sportom ranije nije bavila.

Da je trčanje mnogo bolje od ispijanja kafe u slobodnim satima shvatila je i Nevena Mitrović, studentkinja prava, koja se za treninge prijavila preko fejsbuk stranice.

– Kao student mnogo vremena provodim uz knjigu, često u nepravilnom položaju pa mi je trebalo „razdrmavanje“, koje neće koštati puno. Osim dobre volje, para starih patika i trenerke za ovo vam ništa više ne treba, kaže Nevena koja je ozbiljan kandidat za neki od sledećih polumaratona u okruženju.

Riječ „besplatno“ u Bojanovom pozivu na trčanje, motivisala je i učenicu srednje škole Milicu Koprivicu, kojoj je za „oblikovanje“ tijela dobar dio džeparca odlazio u fitnes centre.

U mnogobrojna istraživanja čiji rezultati pokazuju da trčanje usporava starenje uvjerila nas je i učiteljica u penziji Milojka Marković. Iako se nikad za svoje šezdeset i četiri godine života nije bavila sportom gospođa sa dvanaest godina penzionerskog staža, u stopu prati mlade sugrađanke.

– Ovo je odmor za dušu. Dok trčim u „prvim borbenim redovima“ zaboravim na sve probleme. Dovoljno je samo da neko od trenera kaže „Imamo još minut“, i ja presrećna, priča Milojka, ocjenjujući ovu kao najbolji volonterski pokret u Bijeljini.

Volonterizmom do ličnih rekorda

Sigurnost koju pruža trčanje u grupi za ženu je veoma važno.

– Za ženu je sigurnije da trči u društvu i izbjegne svaku moguću neprijatnost, smatra Dragana Petrić zaposlena u „Lari“, nevladinoj  organizaciji koja se bavi problemima žena.

– Uprkos poslu, ne propuštam nijedan trening i raduje me činjenica što to nije bio samo početni entuzijazam, nego nas je svake nedelje sve više.

Na rekreativno druženje u gradskom parku dolazi i Ana Lučić, koordinatorka na projektima Centara civilnih inicijativa. Nije štedila riječi hvala na račun Jovičevića i njegovog tima.

– Oduševljena sam entuzijazmom ovih mladih ljudi koji su pokrenuli sve ovo bez ikakvih motiva sekundarne dobiti, čisto da razdrmaju populaciju, naročito zene. Ovo je prvi korak „čupanja“omladine iz mulja provincijske svakodnavnice, kaže Lučićeva pozivajući gradsko rukovodstvo i sponzore da podrže ovaj pokret, koji po njenom mišljenju jednog dana može da preraste i u atletski klub.

I dok se gradski budžet rasipa na fudbalske „trećeligaše“ standardni osmočlani tim „Bijeljina trči rekreativno“ obara lične rekorde na polumaratonima u regionu. Iza njih su četiri zajedničke trke u Srbiji i Hrvatskoj, neki su kao Jelena trčali prvi put, neki su poput Bojana oborili lične rekorde, a neki su bili podrška na stazi i, kako kažu, na sve tri trke bili su jedini trkači iz Bosne i Hercegovine. A tek ih očekuju trke u regionu i inostranstvu, još mnogo ličnih rekorda i druženja uz podršku sponzora koji polako prepoznaju kvalitet ovog pokreta.