Najčešće rješenje bile su takozvane „mokre sestre“ – žene koje su dojile djecu drugih majki. U različitim periodima korišćeno je i životinjsko mlijeko, koje se bebama davalo iz glinenih posuda, izdubljenih rogova ili drvenih čaša. 

Nekada su se mališani hranili i hljebom natopljenim u vodu ili mlijeko, kao i žitaricama kuvanim u supi. Tokom 18. i 19. vijeka pojavile su se prve posude nalik flašicama, a kasnije i prve formule za ishranu odojčadi. 

Međutim, nedostatak higijene i čiste vode često je dovodio do bolesti i visoke smrtnosti beba. Tek sredinom 20. vijeka usavršene su flašice i adaptirano mlijeko, koje je postalo bezbjedna alternativa majčinom mlijeku. 

Danas su takve metode dio istorije, ali svjedoče o domišljatosti i izazovima s kojima su se porodice nekada suočavale.