FOTO: pixabay

Prije dezodoransa, ljudi su eksperimentisali sa mnogim prirodnim sastojcima, od nojevih jaja do misteriozne kitove sluzi.

Danas je gotovo nemoguće zamisliti svakodnevnicu bez sapuna i tople kupke, a tu su i dezodoransi i brojni parfemi koji našu ličnu higijenu čine još mirišljavijom. Međutim, većina ljudi u prošlosti nije uživala taj “luksuz”, pa su morali da budu kreativni. 

Nojeva jaja

Kada su u pitanju mirisi, stari Egipćani su svakako bili inovatori. Osim što su pravili parfeme i mentol bombone, bili su među prvima koji su koristili dezodorans. Njihovi recepti za dezodoranse bili su slični njihovim parfemima, ali umjesto stvaranja raskošnih mirisa, glavna svrha dezodoransa bila je da se prikrije miris znoja. Jedna formula je sadržala nojeva jaja, orašaste plodove, tamariks i pastu od kornjačinog oklopa. U pitanju je bila smješa bez mirisa koju su nosioci nanosili na svoja tijela kako bi se borili isključivo protiv znoja. 


Kaše od tamjana

Prije otkrića roll-on dezodoransa, ljudi su nalazili razne druge načine da primijene mirise direktno na svoje najaktivnije znojne žlijezde. U drevnom Egiptu su recimo pravili loptice od kaše sa tamjanom koje su potom držali ispod pazuha.

Rogač

Prije nego što je postao moderna zamjena za čokoladu, stari Egipćani su rogač koristili kao dezodorans. Veličanstveno drveće rogača je porijeklom iz mediteranske regije, a bogati Egipćani su slamali mahune i trljali ih po tijelima kako bi ublažili svoj prirodan miris.


Maslinovo ulje

Masline su bile sastavni dio života u staroj Grčkoj i Rimu, a čak su služile i kao osnova za parfeme. Proizvođači parfema bi dodavali razne sastojke, poput lišća, korijenja i cvijeća, u maslinovo ulje koje bi potom nanosili na kožu.

Mirisne kupke

Još jedan način na koji su se stari Grci nosili sa neprijatnim mirisima svog tijela bilo je što češće kupanje. Neki ljudi iz viših slojeva društva koristili su mirisne kupke prije nanošenja parfema ispod pazuha (praksa koju su preuzeli od Egipćana). U to doba, nije bilo neobično kupati se jednom dnevno, za razliku od Srednjeg vijeka kada se potpuno nago kupanje smatralo nečistim.

 

Sivi ćilibar ili ambar

Jedan najpoznatijih sastojaka mnogih parfema već vijekovima je ambra ili sivi ćilibar, zahvaljujući kome je parfem postojaniji na koži. Međutim, malo njih zna da je ambra zapravo žučni sekret koji proizvodi ulješura ili "spermasti" kit. Naime, kada ova vrsta kita pojede nešto oštro, kao što su školjke, ona luči ljepljivu sluz koja štiti stomak od povreda. Onda, kao i kod mačaka i njihovih kuglica dlaka, ulješura – da bi izbacila te oštre materije – povrati u okean, gdje dolazi do hemijske reakcije uslijed susreta sa solju, kiseonikom i svetlošću sunca. Ta izlučina se pretvara u čvrst kamen, sličan vosku, a ljudi te kamene sakupljaju kako bi ih prodali parfimerijama koje od njih izrađuju ambru i stavljaju je u preskupe parfeme.

Sivi ćilibar iliti ambra se spominje i u čuvenom romanu Hermana Melvila "Mobi Dik": "Ko bi pomislio da bi se tako prefinjene žene i muškarci oduševljavali esencijom koja potiče iz crijeva bolesnog kita!".

U svom svježem stanju, miriše na kravlje balege, ali kada očvrsne, masa razvija slatku, mošusnu aromu. Ambergris je u velikoj mjeri zamijenjena sintetičkim sastojcima, ali se još uvijek koristi za izradu nekih vrhunskih parfema.

 

Mošus

Mošus - riječ koja je i danas povezana sa mirisima - prvi put je privukao pažnju parfimera u srednjem vijeku. Dolazi iz male vrećice koja visi ispred genitalija muškatnog jelena i miriše na mokraću kada je jelen izlučuje. Da bi se postigla željena aroma - slatka, zemljana i senzualna - žlijezda mora da se skine i da se osuši. Supstanca je bila toliko popularan parfemski sastojak da su muškatni jeleni bili stavljeni na listu ugroženih životinja tokom sedamdesetih godina prošlog vijeka. Danas parfemi sa mošusnim mirisom koriste sintetičke sastojke.

 

Fenol

Krajem 19. i početkom 20. vijeka, kozmetički brendovi su shvatili da mogu da zarade novac govoreći ženama da smrde. Miris ljudskog tijela je zapravo u prošlosti bio manje oštar nego što je to slučaj danas (prema nedavnoj studiji, upotreba antiprespiranta doslijedno je mogla da učini miris znoja gorim), ali nesigurni potrošači su bili ubijeđeni da je to problem. Dezodorans korišćen prije 100 godina bio je drugačiji od proizvoda s kojim je većina ljudi danas upoznata. Sadržao je kiselinu koja je mogla da ošteti kožu i odjeću. Jedna domaća receptura iz 1903. godine uključivala je fenol ili karbolnu kiselinu koja gori u dodiru sa kožom. 

Pratite InfoBijeljina.com putem Android i IOS aplikacije, te društvenih mreža FacebookTwitter, Instagram i VIBER zajednice.
Tagovi

Vaš komentar


Komentari ( 0 )