Devet porodica je ostalo bez očeva, sinova, braće…

Izgubili su život zarađujući “rudarski hljeb sa sedam kora”.Ostali o težini rudarskog posla uvjere se s vremena na vrijeme, kao mi, silazeći u jame uglavnom za 21. decembar – Dan rudara.

Tada podsjetimo na njihov težak rad i opet zaboravljamo da postoje. Sve do nove rudarske nesreće.

Oblačimo staru opremu i liftom se spuštamo na dubinu od oko 400 metara. Riječ je o jami Raspotočje, Rudnika mrkog uglja (RMU) Zenica koja je u septembru prošle godine bila zavijena u crno. I danas, nakon godinu i pol, rane nisu zacijelile.

Svi se sjećaju komorata koji nisu izašli na površinu sa ostalih 29 kolega. Hajrudin Bradarac, Mehemed Dizdarević, Mehmedalija Halilović, Fahir Halač i Fejzo Isaković nisu imali sreće da prežive nesreću izazvanu gorskim udarom.

Mrak, a nakon toga neko svjetlo na kraju hodnika. To su rudari koji obavljaju svoje dnevne obaveze.

Tišina i prljava lica odražavaju njihovo stanje i strahove koje i danas imaju prilikom silaska i rada u ovoj metanskoj jami.

Opasna je sama po sebi ali, ističu, da opasnost uvijek postoji, ipak si stotinama metara pod zemljom.

Nurgojaz Bajramali, upravnik pogona Raspotočje, pratio je ekipu Anadolu Agency (AA) tokom posjete ovoj jami. Dok razgovaramo sa njim, pokazuje niz mračni hodnik. Put je to prema dijelu jame u kojoj se dogodila nesreća, a koja je trenutno zatvorena. Samo razbacane stvari i mrak.

Od mjesta nesreće nas dijeli kratak put, ali nije nam dozvoljeno ići tamo. Kažu da je previše opasno.

“Nalazimo se ispred starih radova koji su zatvoreni nakon rudarske nesreće koja se dogodila prošle godine. Ovaj dio jame je zatvoren. Tu je prekinuta eksploatacija na osnovu odluka koje su donesene u Upravi rudnika”, ispričao je Bajramali. Dio jame, kako kaže, gdje je vršena eksploatacija, bio je poznat po gorskim udarima.

“Imali smo par manjih gorskih udara, ali ovaj posljednji, koji je rezultirao nesrećom, je definitivno doveo do toga da donesemo odluku da zatvorimo taj dio jame i da se okrenemo ka drugim dijelovima”, priča Bajramali dok razgovaramo na oko 400 metara ispod zemlje.

Preživjeli rudar u Raspotočju ponovo u jami

Ezudina Šehića, jednog od 29 preživjelih rudara u Raspotočju, zatičemo kako obavlja svoje radne obaveze.

Jedan je od rijetkih preživjelih koji je smogao hrabrosti i snage da ponovo siđe u jamu iz koje je, srećom, izašao živ u septembru prošle godine.

U ovoj jami radi četiri godine. Prisjećajući se rudarske nesreće kaže da je on “preživio što mnogi nisu”.

“Sada sam se opet vratio. Nije da me nije strah, ima malo straha, ali i otac mi je ovdje zaradio penziju”, ispričao je Šehić. Naglašava da se posao zavoli s vremenom i vratio se jer je vidio da se vraćaju i ostale preživjele njegove kolege.

“Prvi i drugi dan mi je bilo ružno, ali kada sam vidio da se sada radi na drugom mjestu i da je sigurnije, bilo mi je lakše”, kaže Šehić. Radeći ovaj posao čovjek, kako kaže, dobije neku snagu i ne razmišlja o tome šta bi se moglo dogoditi. Šehić poručuje da su mu supruga i njihovo dvoje djece motivacija za dalje.

Među njima je i Nermin Bilić, koji u Raspotočju radi od ’90-ih.

Trenutno radi kao kopač, a do penzije su mu ostale još tri godine.

“Prije je bilo drugačije vrijeme, bilo je više ljudi, lakše je bilo silaziti jer se više i družilo. Bio sam na izvlačenju ljudi. Bilo je straha prvih dana nakon nesreće, ali polako se to zaboravlja. K’o rudnik. I ja sam imao par povreda, lomio nogu, udari te li sve je to u Božijim rukama”, ispričao je Bilić.

Kako kaže, čim silaziš pod zemlju ti si u nekoj vrsti opasnosti. Da možeš birati i ponovo birati kojim poslom će se baviti,

Bilić kaže da bi opet bio rudar. “Zavolio sam ovaj posao. Opet bih bio rudar. Ovdje sam od prvog dana i namjeravam ovdje i završiti”, poručuje Bilić. Koliko god znali da ćemo ubrzo izaći iz ove jame strah dok se krećemo prema liftu ipak postoji.

Ubrzano se krećemo prema svjetlosti koja još djeluje jako daleko. Prilikom dolaska i ulaska u lift osjećamo neko olakšanje. Izlazimo i lift nas vodi na svjetlost dana.

Iza nas ostaju vrijedni komorati prepušteni nekada nemilosrdnoj prirodi koja se često zna “poigrati” sa ljudskim živorima.

Sa aspekta metana opasne sve jame u rudniku Zenica

Merhun Arnaut, izvršni direktor za tehničke poslove RMU Zenica pojašnjava da su sve jame u rudniku Zenica sa aspekta metana opasne.”Ne samo sa aspekta metana, nego imate niz potencijalnih opasnosti koje ove jame čini najsloženijim na prostorima bivše Jugoslavije i šire. I po opasnoj ugljenoj prašini i po metanu, dotocima voda…”, ističe Arnaut.

Međutim, izrađuju se, kako kaže, planovi za odbranu od takvih mogućih nastanaka potencijalnih opasnosti koje je nekada i vrlo teško spriječiti kao i sklonosti prema gorskim udarima koje su imali u Raspotočju. Jame su duboke i po 900 metara ispod površine gdje su vršili eksploataciju. U rudniku Zenica egzistiraju tri jamska pogona: Stara jama, Raspotočje i Stranjani. Trenutno je u rudniku uposleno 1.470 osoba.

Nakon nesreće radovi i pripreme se trenutno vrše na dubini do 400 metara dok su u Staroj jami na dubini do 850-900 metara.

To je, po svemu sudeći, najdublja jama u BiH.

“Eksploatacija se uglavnom vrši komornom otkopnom metodom, osim u jami Raspotočje gdje smo od 2000. do 2005. godine imali polovno čelo gdje smo vršili otkopavanje. Nakon toga su radovi nastavljeni komornom otkopnom metodom. Proizvodnja se u prosjeku kreće od 320.000 do 340.000 tona godišnje iz sve tri jame. Taj poremećaj je, nažalost, nastupio prošle godine 4. septembra, kada smo imali gorski udar i život je izgubilo pet rudara, a spašeno je 29. Poslije toga, izgubili smo taj dio produktivnog dijela jame. Nakon nesreće smo uradili plan rekonstruiranja jame Raspotočje. Vrlo brzo smo započeli radove na otvaranju novih otkopnih polja u plićim dijelovima jame“, pojasnio je Arnaut.

Od 2017. masovnija proizvodnja u Raspotočju

Oko 70 posto prvog otkopnog polja, kada je riječ o Raspotočju, je pripremljen. Očekuju da će do jula završiti radove prvog otkopnog polja i tada se stiču uslovi da se ugradi mehanizovana podgrada za širokočelno otkopavanje. Pojašnjava da se taj dio priprema za otkopanje modernom opremom. Očekuju da se to realizira već 2017. čime započinje masovnija proizvodnja iz jame Raspotočje.

“Planirali smo da ta proizvodnja bude u omjeru nekih 36.000 tona na mjesec. To je značajna proizvodnja koja će stvoriti uslove, ne samo proizvodnog poslovanja tog pogona nego i kompletnog rudnika. Od ’70-ih godina do početka rata u BiH i u Raspotočju je primjenjivana širokočelna otkopna metoda. Iz nužde je uvedena komorna metoda jer smo u toku rata izgubili tu mehanizovanu podgradu. Bili smo prinuđeni da primjenjujemo komornu metodu koja je zaista zastarjela. To je najstarija metoda otkopavanja. Slično se desilo i u Staroj jami tako da sada i u toj jami i dalje nastavljamo otkopavati komornom metodom. Nastojat ćemo da se rad zaista humanizira do kraja“, poručuje Arnaut.

Govoreći o porodicama poginulih rudara, Arnaut kaže da su njima data obeštećenja te da su članovi nekih porodica već uposleni u rudniku. “Ovih 29 naših kolega koje smo uspjeli spasiti su preživjeli veliku traumu i nesreću. U početku smo imali šest rudara koji su se vratili na posao. Ostali nisu pretrpjeli povrede, ali jesu strah od jame. U analizama koje smo dobili od stručnih ljudi, oni su okarakterisani kao invalidi druge kategorije na osnovu bolesti. Mi ćemo te rudare zbrinuti na način da se poslije liječenja vrate na poslove adekvatne njihovoj ocjeni, to su radnici koji neće biti sposobni za rad u jami“, dodaje Arnaut.

Slična situacija je i u jami Begići-Bištrani gdje su u nesreći u oktobru ove godine život izgubila četiri rudara, Muhamed Sarač, Nermin Mušija, Mijo Stojičić i Sejad Gađun. Mrak i poneko svjetlo na kraju “tunela”. Rudari i danas, u 21. vijeku, rade na opremi koja je stara i više od 40 godina.

Jama Begići-Bištrani čeka novu opremu

Kasim Alajbegović, v.d. direktor RMU Kakanj kazao je da rudnik broji 1.815 zaposlenih te da imaju dva proizvodna pogona, površinski Vrtlište i pogon Haljinići. U sklopu pogona Haljinići djeluju dvije jame, Seoce i Begići-Bištrani. Podsjetio je da jama Begići-Bištrani očekuje novu širokočelnu opremu u vrijednosti od oko 18 miliona maraka sa rokom isporuke od 12 mjeseci.

“Dakle, negdje u oktobru naredne godine očekujemo tu opremu. U jami Seoce imamo određenih problema radi geoloških prilika. I za ovu godinu imamo pad proizvodnje zbog toga što smo na početku godine na pogonu Vrtlište imali određeno klizište koje je prekinulo proizvodnju”, ispričao je Alajbegović.

Govoreći o jami begići-Bištrani on kaže da je ona još u fazi pripreme, a sve u cilju poboljšanja sigurnosnih uslova.

Alajbegović je podsjetio i na nesreću koja se dogodila ove godine rekavši da se ona dogodila tokom izrade komore za trafostanicu.

“Takve dvije komore su rudari na isti način uradili ranije u jami Begići. Nije bilo nesreće. Ta treća je rađena po istom metodologiji i desila se nesreća. Kada govorimo o jamama, postoje stare i zastarjela oprema i nove, ali zajedničko im je to što je to jama. To je podzemna eksploatacija koja sa sobom nosi određene opasnosti. Nesreće i povrede se dešavaju i u novim jamama sa novim tehnologijama samo u manjoj mjeri”, pojasnio je Alajbegović.

Radovi su, ističe on, nastavljeni u jami Begići. Porodicama poginulih rudara je ponuđena vansudska nagodba, naime 20.000 KM po užem članu porodice. Dakle, riječ je o roditeljima, suprugama i djeci.Alajbegović kaže da je porodicama dato vremena da razmisle i potpišu ili ne ponuđenu nagodbu.“Neki su potpisali, a drugi su u fazi potpisivanja. To je samo po osnovu duševne boli, ali imaju i druga prava. Već smo i u razgovorima oko zapošljavanja određenih članova porodica. Jedna supruga ostala je, nema djece, ne može ostvariti pravo na penziju jer je mlađa od one kvote godina, i vodili smo razgovore o tome da ona kada prihički bude spremna da joj se ponudi odgovarajuće radno mjesto u rudniku”, naglasio je on.Stručni tim će, prema njegovim riječima, dati sud o tome kada će početi eksploatacija u ovoj jami jer postoje neke dileme.

Strah postoji ali kod kuće su porodice…

Nusret Ganić, poslovođa proizvodnje u jami Begići, oko 25 godina radi u rudniku Kakanj. Ostale su mu još tri godine do penzije. “Ovo je nova jama. Djeluje kao da je dosta sigurna, ali nedavno smo imali tu nesreću gdje nas je priroda sve iznenadila. Baš smo na licu mjesta gdje se nesreća dogodila. Stradala su četiri rudara i to nas je sve pogodilo. Utisci se još vuku. Čovjek ne može vjerovati. Tu si svaki dan, ali priroda se opet poigrala sa nama”, pojasnio je Ganić.Dio gdje se dogodila nesreća je prepravljen i na neki način sakriven ali, ističe, da nema osobe koja kada prolazi ovim dijelom ne sjeti se nesreće i ne pomisli na poginule rudare.“Strah postoji, ali kod kuće je porodica. Mi u Kaknju nemamo mora, mi se trebamo baviti rudarstvom i kamenolomima, šta već imamo”, poručio je Ganić. Ostavljamo ih da rade uz još jedno rudarsko “sretno”.