“Međutim, i u tim posljednjim godinama bio je čovjek visprenog uma. Možda nije govorio engleski jezik, što ga je na trenerskom primjeru stajalo posla u CSKA, ali razgovarati s Duškom Vujoševićem bilo je bogatstvo za svakog učesnika te konverzacije. Najmanje za njega, jer takvi su posebni ljudi”, prenose Sportske novosti.

Jugosloven iz Podgorice

Vujošević se rodio u Podgorici, bio je Jugosloven u pravom smislu svega što je to nekada predstavljalo, a samim time je i logično da je postao predsjednik Jugoslovenskog društva Partizan i na toj poziciji je bio od 2011. do 2015. Ostao je ipak vječni sinonim za Partizan.

Sa 17 je godina postao trener i ostao je upisan kao tvorac nekih od najvećih karijera ovoga sporta. Kad mu je bilo samo 28 godina, postao je seniorski trener Partizana, u kojem je vodio i Željka Obradovića (samo godinu dana mlađeg), ali i Žarka Paspalja, Gorana Grbovića, kao i klince Vladu Divca, Sašu Đorđevića i Predraga Danilovića. I osvojio je naslov prvaka, izbacivši u polufinalu Maljkovićevu veliku Jugoplastiku u stvaranju, a onda i u finalu Zvezdu, koja je prije toga neočekivano sredila Cibonu s Draženom Petrovićem.

Kao prvak, igrao je tadašnji Kup šampiona i stigao je s njim do Genka, do Final Foura. Ratne devedesete proveo je između poslova u Srbiji (vodio je i Zvezdu u sezoni 1991./92.) te nekoliko italijanskih adresa.

Draženova smrt

Na jednoj od njih, tada kao trener Breše, zatekla ga je u junu 1993. godine i smrt Dražena Petrovića. Iako je bio rat, premda mu kao državljaninu onoga što je ostalo od Jugoslavije nije bilo lako ući u Hrvatsku, dovezao se automobilom do granice, parkirao ga i kazao carinicima ko je i da nema papire, ali da mora otići Draženu na sahranu...

Selektor reprezenzacija Srbije, BiH, Crne Gore

U novom vijeku, do 2015. godine, vodio je, uz avanturu u Moskvi, Partizan. S njime je dominirao u ABA ligi, bio je i selector reprezentacije Srbije na EuroBasketu 2003. godine, a s Partizanom je i 2010. zaigrao na Final Fouru, posljednjem za bilo koji klub s ovih prostora do danas. Vodio je i Crnu Goru i BiH, bio je u Limožu, a već načet bolešću kao zadnji klub ostaće mu upisan Kluž.

Živopisne metode rada

Bio je trener-učitelj sa živopisnim metodama u kojima je odgajao igrače i kao košarkaše, ali i kao ljude. Imao je vikendicu u Budvi, u koju je slao na sedmicu dana, jer toliko su imali slobodno preko ljeta, svoje pulene. Morali su se u određeno vrijeme javljati na fiksni telefon, kako ne bi noćarili. Ali imali su zadatak. U tih sedmicu dana košarka je bila u drugom planu, ali je svakom od tih igrača davao knjigu koju su morali za vrijeme odmora pročitati. Po povratku u Beograd ih je ispitivao...

Ili, imao je ključeve od svih stanova igrača koji su bili u Partizanu. Jedne večeri, ide priča, Bogdan Bogdanović, današnji srpski kapitan, izašao je u provod i u neko se doba noći vraćao u stan. Ali nije bio sam, nego je doveo djevojku sa sobom. Kad je otključao vrata, shvatio je da u dnevnom boravku sjedi trener Dule i čeka ga.

Prijatelji u Hrvatskoj

Imao je Dule Vujošević dosta prijatelja u Hrvatskoj, a jedan od onih s kojima je bio najbliži jest Danko Cvjetićanin. Kojeg je trenirao još kao klinca u omladinskom pogonu Partizana. I naučio ga je šta je to košarka. Danko je, saznavši vijest iz Beograda, bio utučen...

“Dule je obilježio moj život i karijeru. Riječ je o čovjeku koji je bio potpuno posvećen košarci. Bio je nevjerojatan fanatik. Strahovito je bio opterećen radom i disciplinom, beskompromisan u odgoju igrača, a sve je išlo do te mjere da one igrače za koje je smatrao da ne vole košarku stavlja u drugi plan ili ih eliminira. Zakazivao je treninge u šest ujutro, recimo, a tko ne bi došao, više nije bio u momčadi. Svakom od nas usadio je u glavu ideju kako je košarka najvažnija i da se u njoj do svih postignuća dolazi samo radom. Ta posvećenost košarci bila je nevjerojatna”, prisjeća se Danko, koji je iz Partizana stigao u Cibonu i s njom postao prvak Evrope.

Bila je to Draženova Cibona, ali Danko je izvukao ovu poruku.

“To što je meni usadio Dule, to je Dražen imao u sebi. Jedini on”.

Sjetio se Danko i nekih detalja vezanih uz Vujoševićev rad.

“Bio je jako mlad kad je preuzeo seniore Partizana, nakon što je godinama radio s mlađim selekcijama. Posjedovao je ogromnu kolekciju ispisanih treninga, svojih razmišljanja, tisuća vježbi za svaki košarkaški element iz kojih je birao najbolje za edukaciju...”

Zahtjevan trener koji štiti igrače

Bio je i zahtjevan trener, ajmo to tako nazvati.

“Ali nikada nije dao na svoje igrače. Jednom smo trenirali kao klinci na Kalemegdanu i povrh terena, na nekih pedeset metara od nas, skupila se ekipa huligana i počela nas zafrkavati. Dule nam je dao da šutiramo, uzeo usput neki štap i popeo se gore te sam krenuo na huligane ne bi li se obračunao s njima”.

Danko je dodao još nešto što nikada neće zaboraviti.

“Ona moja čuvena finta po kojoj me pamte bila je finta koju me je naučio Dule Vujošević. Kasnije, kad bismo se čuli, s obzirom na to da sam godinama bio skaut NBA klubova, pitao me uvijek o nekom novitetu, nekoj novoj vježbi iz NBA lige”.

Umjetnost i knjige

Druga strana Duleta Vujoševića, shvatili ste već i po knjigama, bila je umjetnost. Gutao je knjige, a u svom stanu posjedovao je izuzetnu kolekciju slika.

“Nebrojeno me puta zvao i naručivao iz zagrebačkih knjižara neke knjige do kojih nije uspijevao doći u Beogradu. Jednom je tako naručivao knjigu od jednog francuskog redatelja, kazao mi je kako je to važna knjiga za psihologiju. Kako je taj redatelj znao na pozornici razne egocentrike povezati u zajedničku ideju. I tu je tražio neka rješenja za košarku. Volio bih kad bi netko od naših mladih trenera imao toliku posvećenost kakvu je imao Dule Vujošević. I da, prema nama je uvijek bio blagonaklon. Uvijek se raspitivao što je novoga u Ciboni, reprezentaciji, našim igračima...”

Bio je poseban. Jedan od onih čija je ostavština puno važnija za ovaj sport od riznice trofeja. Svaki život koji je promijenio, a bilo ih je mnogo, veći je trofej od svakog onog u vitrinama.

Posljednji oproštaj

Legendarni košarkaški trener Duško Vujošević, koji je 8. aprila  preminuo u 68. godini života, poslije borbe sa ozbiljnim zdravstvenim problemima, biće sahranjen u utorak, 14. aprila na Novom groblju u Beogradu u Aleji zaslužnih građana.

Među onima koji su se oprostili od proslavljenog trenera našao se i najbolji srpski teniser Novak Đoković.