Utabao je staze sugrađanima - Poljaku, Živkoviću, Iziću, Bukviću, Lazareviću i Šariću za nastupe u beogradskim i sarajevskim klubovima.

„To vaše podneblje rađa divne ljude, takav je bio i Boban. Nenametljiv, veliki košarkaš koji je imao ruku kao rijetko ko. Ta ruka je bila testirana svakog dana, pogađao je bukvalno iz svih pozicija. Istovremeno, bio je neobično lijep, atraktivan, visok gotovo dva metra, za njim je ludilo pola ženskog Beograda. Ja sam tada počinjao i bio mi je velika podrška. Postao mi je uzor jer sam volio da se dopadnem Beograđankama kao on. Nažalost, tragična sudbina zaustavila je njegovu blistavu karijeru. Boban je davao u to vrijeme 20 do 25 poena po utakmici, a nisu postojale‚ „trojke“, i iako mu trener nije davao veliku šansu“, ispričao mi je svojevremeno legenda srpske košarke Zoran Moka Slavnić.

Slobodan Popović je rođen 1944. godine u Loznici, ubrzo je sa roditeljima stigao u Bijeljinu, završio osnovnu i srednju školu. Počinje igrati košarku u KK Radnik. Iz „Radnika“ ubrzo prelazi u „Crvenu zvezdu“. 

Igrao je sa Cvetkovićem, Lučićem, Vićentijevićem, Vučinićem, kasnije sa Slavnićem, Kapičićem, Rakočevićem. Nehotičan udarac u prepone od strane protivnika na turniru u Kumanovu, izazvao je tešku povredu u 23 godini. Pretvorila se u najteže oboljenje s kojim se borio dvije godine i na kraju izgubio bitku 31. decembra 1968. godine. Sanduk sa posmrtnim ostacima nosila su najveća košarkaška imena tadašnje države.

„Za Bobana bih rekao „srce junačko, duša djevojačka“. Takav je bio. Upoznali smo se u osnovnoj školi, družili u Gimnaziji, a nastavlili na studijama u Beogradu. Završio je i nižu muzičku školu, sjajno svirao klavir, harmoniku, a na kraju i trubu. Upisao je stomatologiju u Beogradu ali su obaveze u „Zvezdi“ zaustavile studiranje. Ipak, pred kraj života diplomirao je Spoljnu trgovinu. On se zabavljao i sa prelijepom glumicom Melitom Vlahovnjak“, priča za InfoBijeljina profesor Petar Živković, koji čuva mnogobrojne fotografije, patike, i žuto crni bicikl, kao uspomenu na velikog prijatelja.

Posle Popovića, iz Bijeljine u „Zvezdu“ dolazi i Miodrag Poljak, koji nam je prije smrti ispričao zanimljivu priču. U njegovoj porodici čuva se zastavica „Memorijal Slobodana Popovića“ koja podsjeća na dva turnira iz 70-tih.

Memorijal nažalost nije postao tradicionalan. U Bijeljini su na tim turnirima učestvovali „Zvezda“, francuska „Nica“, „Bosna“, OKK „Bograd“, „Radnički“ i „Radnik“.

„Popović me doveo u „Zvezdu“, a Pero Živković mi je dao patike na prvom treningu na Kalemegdanu. Bobana su svi poštovali kao igrača i kao čovjeka. Nažalost igrao je u vrijeme Cveleta, a kasnije Kapičića, tako da nije imao minutažu koju je zasluživao. Ipak, postao je član mlade reprezentacije Jugoslavije. Obišli smo pola Evrope, a šest mjeseci nakon njegove smrti bili i prvaci države. Nije dočekao da se slika sa peharom prvaka“, ispričao mi je Poljak na Zvezdinim terenima na Kalemegdanu, tamo gdje je sve počelo 1945 godine, i gdje je on igrao sa Bobanom Popovićem. 

Danas u Bijeljini, nažalost, nema ulice, memorijalnog turnira ili bilo kakvog drugog zvaničnog sjećanja na ovog uspješnog mladića. 

Uspomene se čuvaju u porodici Petra Živkovića u Bijeljini, i u porodici Bobanovog brata Miroslava koji živi u Zemunu.

 

D.G.